Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.

Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Napokon se nekako krenulo dalje i konvoj je stigao u Novu Bilu 20. prosinca. Svi su odahnuli, a Novobiljani su bili oduševljeni, jer je stigla toliko željena pomoć i jer su osjetili ljudsku solidarnost na djelu. Valja zabilježiti da su predstavnici civilnog dijela UNPROFOR-a odigrali sramotnu ulogu. U Novu Bilu došli su iz Kiseljaka, prijetili su ljudima iz konvoja.

Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Gornjeg Vakufa i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvorce, kako zapisa fra Franjo Grbenar, župnik iz Nove Bile. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih i dobrih ljudi koji su nam pomogli i kroz pakao došli zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške da nismo sami. Kako su samo riječi suvišne kada se tim ljudima dogodi ono najgore od neljudi. Usta zanijeme, grlo se stegne - oči orose. Samo muk! Jednostavno se nema što reći kada se u kratkom vremenu doživi prevelika sreća, a onda, skoro istovremeno, i prevelika tuga. Znam da ste znali da nam je teško, ali da nam je ovoliko teško na veliku žalost saznali su i na svojoj koži iskusili hrabri i dobri učesnici konvoja "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu". Strahovali smo i molili da kolona nevinih sretno stigne na svoja polazišta, a prva vijest o neljudskom napadu Muslimana na ove ljude rasplakala nas je i ojadila.

Ne mogu nikom posebno zahvaliti, jer u velikom lancu ljubavi svaka je karika i te kako važna, ali u ovom trenutku ipak se moram zahvaliti sudionicima konvoja, a nadasve ranjenima i poniženima.

Pokojnome Anti Vlaiću posebno su zahvalni i duboko mu se klanjaju svih 80 tisuća Hrvata iz Lašvanske doline. Obitelji i prijateljima pokojnog Ante izražavam sućut i čvrsto sam uvjeren da će njegova smrt roditi s trostrukim životima.

Nadamo se da će njegova žrtva dobrote i patnje zaraziti i oploditi sve ljude i da će doprinijeti rađanju dugog i sretnog mira. Kao mali znak zahvalnosti pokojnom Anti ulica u Novoj Biloj će se zvati njegovim imenom.

Kao ravnatelj bolnice i župnik u Novoj Biloj izražavam posebnu zahvalnost, duboko poštovanje i čestitke za predstojeće blagdane svima koji su na bilo koji način pomogli akciju "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu". Mir i dobro

fra Franjo Grebenar