Zemlja je Bosna zemlja "drevne tišine", kako kaže pjesnik, zemlja koja desetljećima živi pritajeno i naizgled zadovoljno, dok iz nje iznenada i neočekivano ne progovori sablast rata i uništavanja i na krvavu površinu ne iznese sve životne nesuglasice i nesporazume, kojima korijen ipak nikada nije u Bosni. Uvijek negdje izvan njezinih granica, na istoku ili na zapadu. A "zemljicu" je Bosnu, kako je od milja naziva bizantski povjesničar Konstantin Porfirogenet, uništavala vatra koju su drugi zapalili i čekali kako će se razgorjeti. Tako je bilo uvijek, tako je i danas. Bosna je sultana i raje, zemlja križa, krsta i polumjeseca, koju nitko posve ne pozna osim sotone i bosanskog fratra jer se oni stoljećima bore za nju. Središnji dio Bosne, gdje smo se mi rodili, a sad ga se, nažalost, mnogi samo izdaleka sjećamo, zove se Travničko polje i Lašvanska dolina. To je zelena plitica zemlje oko rijeke Lašve, gdje ova rijeka nastaje spajanjem Komarske i Karaulske Lašve, pa do njezina utoka u Bosnu kod Busovače, a jednim se svojim krakom širi i na jugozapad do Novoga Travnika. U ovom se dijelu Bosne najteže nataložio sav teret sudbine koja je stoljećima bila dodijeljena ovoj zemlji. U to se uvjerio i mladi kancelar francuskog konzula Davillea u Travniku, des Fosses, početkom 19. stoljeća, pa u Andrićevoj Travničkoj hronici dokazuje "da ovaj kraj, iako umrtvljen i odvojen od svijeta, nije pustinja nego naprotiv raznolik, u svakom pogledu zanimljiv i na svoj način rječit; narod je, istina, podijeljen na vjere, pun sujevjerja, podvrgnut najgoroj upravi na svijetu i stoga umnogome zaostao i nesretan, ali u isto vrijeme pun duhovnih bogatstava, zanimljivih osobina i čudnih običaja; u svakom slučaju vrijedi potruditi se ispitivati uzroke nesreće i zaostalosti... "Jer, malo je krajeva u svijetu koji su (naizgled) manje pusti i jednolični. Treba samo zakopati pedalj u dubinu pa da se naiđe na grobove i ostatke prošlih vremena. Svaka njiva je ovdje groblje i to višestruko; sve nekropola nad nekropolom, onako kako su se rađali i umirali razni stanovnici u toku stoljeća, epoha za epohom, naraštaj za naraštajem. A groblja su dokaz života a ne pustoši."

I naš je franjevački pisac i pjesnik pokojni fra Ljubo Hrgić vidio nad Bosnom "sablast starine", u koju se može ući i razotkriti je samo ako se u nju ulazi prostodušno i rado, na prstim, kao u svoju vlastitu kuću. "A da sam u Bosni, negdje oko Travnika: vidim goru i vodu,... opet što je to ako duboko ne zalazim u prošlost... Tamo ima nešto što već spada u vječnost mraka i to je lijepo jer je umrlo. Prošlosti pjevamo svi i o budućnosti snujemo i kličemo - beskrajno se nadamo, ali je duh zemlje u kojoj se rodismo najbolje tlo pjesme. Mirisi duša, mirisi, mirisi svega što je bilo i što se već u okviru zna."

Prvi spomeni župe Lašve

Geografska pogodnost Travničkog polja uvjetovala je i živi dodir ovoga prostora s dalekom prošlošću i početkom civilizacije na ovom prostoru. Uvijek je uz rijeku Lašvu bilo dovoljno prostora i za naselja i za jedan prostoran i prohodan put kojim su stoljećima promicali ljudi i ono što su oni sa sobom nosili: kulturna i materijalna dobra, nove ideje i novo oružje. Bilo je doduše opasno živjeti na tako otvorenom i pitomom prostoru jer su ga mnogi htjeli zauvijek imati za sebe. Zato su ostaci najstarijih naseobina pronađeni po okolnim zašumljenim brdima, na sigurnom razmaku od glavnih prometnica kojima su se bez bojazni mogle kretati samo dobro organizirane i jake skupine ili vojnički uređene formacije, kao što su bili Rimljani na svojim ratnim pohodima. Mnogi su se i zaustavljali, produljavali svoj boravak na ovoj ravnoj i plodnoj zemljišnoj plohi sa obiju strana rijeke od Travnika nizvodno Lašvom do Viteza podizali svoja gradišta i selišta uz plićake Lašve i ondje ispirali zlato. Ili uz rudarska okna, ukopana u obronke okolnih brda, koja su im, posebice rudnici kovina, postajali izvorom materijalne stabilnosti i bogaćenja. Takve su naseobine otkrivene na potezu Turbe -Vitez: u samom Turbetu, u Travniku, na Putićevu, u Rankovićima i u Mošunju gdje su pronađeni ostaci čitavoga jednog grada ili većega naselja. U tom je mjestu, po mišljenju znanstvenika, moglo biti i središte biskupije Bistue kao i rimskog kotara (municipij) Bistue nova. Ostaci sakralnih građevina u Turbetu i Mošunju svjedoče o susretu ranog kršćanstva i rimske civilizacije na ovom prostoru koji se odvajkada nazivao Lašvom.

Danas dostupni povijesni spomenici potvrđuju da se ime Lašve kao župe (okruga) prvi put spominje u 13. stoljeću. Spominje ga povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV od 20. travnja 1244. godine, gdje se potvrđuju posjedi bosanske biskupije koje je već ranije Crkvi darovao bosanski ban Matej Ninoslav (1232-1250) da bi u onodobnim političkim previranjima posvjedočio svoju lojalnost Papi i tako otupio oštricu željama ugarskih kraljeva i vlastele da pokore Bosnu i da protiv nje povedu osvajački rat pod izgovorom borbe protiv "nevjernika". U kraljevoj se povelji uz druge biskupijske posjede spominje i jedan u župi Lašvi kod triju crkava ("In supa Lasoua apud tres ecclesias").

Sigurno je da je župa Lašva imala i svoje sjedište s istim imenom još prije dolaska franjevaca u Bosnu, koncem 13. stoljeća, i prije organiziranja njihove zajednice u vikariju (1340) koja je tada pokrivala višestruko veći teritorij od same bosanske države. Bosanska je vikarija imala, po izvještaju fra Bartolomeja Pizanskoga (1385/1390), svoje samostane u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Lašvi i Olovu. Samostani su bili izgrađeni "u gradskim sjedištima i živim privrednim središtima".Lašva je, dakle, bila naselje, slično drugim razvijenijim u to doba u Bosni. Vjerojatno i utvrđen manji grad koji je u 14. stoljeću u svom posjedu držao plemić Batalo (tepčija), kako se navodi u jednom zapisu iz 1393. godine. 

Ahdname - povelja o nepostojećoj slobodi

U 15. stoljeću Lašva se u dokumentima spominje samo jedanput: u darovnici ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda od 5. rujna 1425. godine, kojom kralj daruje posjed Paku (Pakrac) u požeškoj županiji Vuku, sinu Nikole (Mikloša) Družica "de Gudchga-gora de Lašva" za njegove zasluge koje je stekao boreći se za kralja protiv Turaka.

Gdje su bile te tri crkve (tres ecclesiae), gdje je bila samo jedna? U knjizi "Korijeni i život" o tome se razmišlja ovako: "Dolaskom Osmanlija i njihovim vojnim pohodom na Jajce (1463) gasi se vatra na ognjištima mnogih starih domova i vječno svjetlo uz oltare crkava. A postupno gasi se i spomen na njih. Na Bosnu je nalegao samrtni muk i zatvorio usta slobodi koja se sad kroz duga stoljeća nije mogla i nije smjela javiti za riječ. Ustrašen i zatečen krvavim represalijama novih gospodara s Istoka, narod je ili u skupinama počeo bježati preko granica na zapad i na sjever ili je, zajedno sa svojim tada jedinim duhovnim vođama, franjevcima, tražio skloništa u nepristupačnim brdovitim predjelima zemlje, onamo se sklanjao i produžavao sa životom. Disao je na suze, na prigušenu pjesmu uz gusle, hranio se utjehom vjere koju su mu pružali 'ujaci'. Zato se i ne zna kako je nastala i kad je prvi put ispjevana ona jedinstvena teološka himna 'Zdravo tijelo Isusovo', ni tko je u nju sažeo svu točnost znanja o otkupljenju i dao joj onako melankoličan i uzvišen napjev."

Naš sudbonosni susret s islamom kao vlašću i moći kojoj se moralo bezgranično pokoravati da bi se ostalo na životu zbio se u mjesecu svibnju 1463. godine, kad se sultan Mehmed el Patit (Pobjednik) pobjedonosno vraćao iz Jajca gdje je "na vjeru" dao pogubit posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i s velikom vojskom plijenom pao na polje Milodraž u današnjoj župi Brestovsko, između Kiseljaka i Busovače. Osvojio je Bosnu i sa sobom je, kako je onda bič običaj, vodio i veliki broj kršćanskih zarobljenika, koje je negdje u Aziji trebalo prodati u roblje.

Tada je iz samostana u Kaštelima na obronku planine Zahora pred njega izišao poglavar bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović i savjetovao sultana da mu nije dobro što toliko svijeta odvodi iz Bosne, jer što će mu pusta ognjišta i opustošena strništa? Bilo bi mu bolje da ostavi ljude na slobodi pa da ima dobre podanike koji će hraniti i njega i sebe. Sultanu se svidio ovaj pametni savjet, pristao je na to i da bi to svečano potvrdio, izdao je glasovitu Ahdname, a fra Anđelu je poklonio plašt optočen zlatnim zvjezdicama. Ovom se potvrdom bosanskim kršćanima ostavlja politička sloboda a franjevcima i drugim svećenicima jamči se sloboda vršenja vjerskih obreda i poučavanja puka u vjeri. Ahdnamu su franjevci brižno čuvali i pokazivali je vezirima u Bosni kad bi im došli na poklon ili da brane svoja prava i prava kršćanske raje zajamčena sultanovom zakletvom. Veziri bi Ahdnamu uvijek letimično pročitali, učinili joj temena (naklon), smotali je opet i -radili po svome.

Susret fratra i sultana na Milodražu jedan kazivač narodnih predaja opisuje ovako: "Sultan skupio narod da ga posiječe, a fra Anđeo, koji je bio plemićkog porijekla, kazao: Beg ja, beg ti, nemoj sjeći narod, neka živi i neka te služi! A sultan je rekao: dobar nasijat (savjet).

Sta ćeš da ti darujem? Pusti mi tri sužnja, rekao fra Anđeo. - Reci mi, koji su ti sužnji, ja ih puštam (sultan mislio na tri čovjeka). A fra Anđeo rekao: fojnički samostan, kreševski i sutješki! I sultan vidio da ga je fratar prevario" (V.Palavestra, Historijska narodna predanja i toponomastika u Fojnici i okolici). Zato su ta tri okosnička franievačka samostana u Bosni i podnijeli najteži teret prošlosti koju je živio hrvatski narod u svojoj katoličkoj vjeri.

Turska nahija Lašva

Osvojitelji Bosne bili su podložni strasti primitivnih pobjednika: strasti uništavanja i rušenja svega što stoji uspravno. Nesreća je Bosne bila u tome što je ona sada postala pogranična oblast ogromnog trokontinentalnog turskog imperija, daleko od vrhovnog vladara i njegova zakona. Dakle, zemlja kao poklonjena za stjecanje moći sredstvima sile, nasilja i oružja. Ostala je iz toga doba u narodu poslovica: Bog visoko a car daleko!, koja to plastično ocrtava. I u ovom su kraju prijetnje životu prisilile franjevce i katolički svijet na napuštanje svojih obitavališta u blizini turskih naselja, na odricanja svojih imanja i na prilagodbu životu u oskudici, uvijek u bijegu i siromaštvu.

Na temeljima starih, porušenih crkava nisu se smjele graditi nove. Godinu za godinom bivalo ih je sve manje dok na koncu nisu ostale samo tri samostanske: u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci i dvije izvan samostanske: jedna u Varešu i jedna u Podmilačju, koju su, nakon što je ona sretno preživjela mnoge ratove, 1. ožujka 1993.godine minirali srpski okupatori Bosne i srušili je do temelja zajedno sa župnom crkvom.

Tijekom prodora Turaka prema Jajcu i zapadnoj Bosni u drugoj polovici 15. stoljeća izgubio je kraj oko Travnika svoju vjersku jezgru, svoju župnu crkvu. Franjevci su potražili sklonište kod svoje subraće u fojničkom samostanu, koji je i sam proživljavao tešku i burnu povijest, bio spaljivan (prvi put 1521. godine) i ponovno podizan na istim temeljima brigom i odlučnošću kakvom se znaju čuvati samo najdragocjenije svetinje.

U početku osmanske vladavine Bosnom, koncem 15. stoljeća, naš se kraj nazivao nahija Lašva, koja je imala središte (trg) u Travniku i pripadala brodskom (zeničkom) kadiluku. Nakon konačnog zauzeća Jajca, 1528. godine, Travnik je postao sjedištem kadiluka, da bi koncem 17. stoljeća (1699.) postao sijelom bosanskoga vezira i sjedištem pašaluka, sa svim specifičnim oznakama jedne orijentalne prijestolnice. Time je grad stekao naklonost povijesti i ušao u nju. Rastao je, širio se oko tvrđave, podignute početkom 15. stoljeća, a kasnije i oko vezirova Konaka, gradio džamije da bi izrazio svoju moć i religiozni zanos, bogatio se trgovinom i ubiranjem poreza i harača, koji su od siromašne raje bili vrlo savjesno utjerivani ali se nikada nisu u cjelosti slijevali u državnu blagajnu jer su poreznici i činovnici tuđim znojem nagrađivali sami sebe za revnost u službi državi.


Sve nasilu s Turcima se smijući

Kasnije, grad je stagnirao, dok se sredinom 19. stoljeća, osiromašen za čitavu jednu vezirsku stolicu, koju je godine 1850. vezir hafis Mehmed-paša premjestio u Sarajevo, i pomiren sa sudbinom, nije smjestio u svoj pravi okvir: u okvir provincijske kasabe sa značajnom tradicijom koja je svoj neizbrisivi pečat utisnula u njegovu arhitekturu i u mentalitet njegovih stanovnika. Travnik će još dugo vući korist od svoje prošlosti.

Konac 17. stoljeća je najsumornije razdoblje u povijesti Bosne. Bio je bečki rat, austrijski vojvoda Eugen Savojski prodro je godine 1697. s vojskom uz rijeku Bosnu sve do Sarajeva, poharao ga i - vratio se. Bojeći se turskih represalija, s njim je iz Bosne izbjeglo mnoštvo katolika, ponajviše iz porječja Bosne i istočne Bosne. Ostalo je u Bosni oko 17.000 katolika i 29 franjevaca.

Dok je koncem 19. stoljeća u travničkom kraju živjelo oko dvije tisuće katolika, koncem 17. bilo ih je u samo pet sela, kako u svom izvještaju donosi opći vizitator franjevačkog reda fra Ivan de Vietri. Za njih se brinuo fra Petar Lašvanin, koji je na vijest da se u travničkom kraju pojavila kuga, došao onamo, liječio i opremao bolesnike dok nije i sam umro od iste bolesti.

O politici i filozofiji preživljavanja, koju su bosanski franjevci morali voditi u dugim stoljećima pokorenosti Bosne Turcima svjedoči i anegdota koju sam našao u jednom fratarskom ljetopisu:

Kako su koncem 17. stoljeća u Bosni ostala samo tri samostana, u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, podijelili su franjevci sav teritorij Bosne na tri pastoralna područja i posluživali katolički puk iz ovih samostana. U proljeće bi mlađi fratri iz tih samostana odlazili diljem Bosne, nosili misne knjige i ruho, poučavali puk u vjeri, slavili s njim mise i dijelili sakramente. Ujesen su se vraćali u matične samostane. Tako je opet jednoga proljeća krenulo nekoliko kapelana iz fojničkog samostana, a gvardijan ih ispratio do kapije. Kad se u jesen vratio kapelan fra Mato, a gvardijan ga fra Frano dočekao na vratima, kapelan se začudio što mu je gvardijan preko ljeta posve osijedio. Pa ga zabrinuto upita: "Što to, moj gvardijane, tako naglo osijedi?" Gvardijan poteže rukom kroz kosu pa veli: "E, moj fra Mato, sve nasilu s Turcima se smijući." Sve nasilu s Turcima se smijući. Znači, smij se i kad ti se plače, samo da se devera kutarišeš. Ovdje riječ Turci ne označuje samo osmansku vlast, nego je to metafora za svaku vlast koja zloupotrebljava svoju moć. To je bio život po onom geslu Sv. Franje Asiškoga: Secundum loca et tempora - živjeti kako nalažu prilike vremena i prostora.

Vraćanje franjevaca u Lašvu

De Vitrijev izvještaj daje sumornu sliku života hrvatskog katoličkog pučanstva u lašvanskom kraju početkom 18. stoljeća. Život je bio gotovo na točki smrzavanja, smrti. To su bile godine duboke depresije. Na dnu života bili su seljaci, umorni od traženja mogućnosti da plate gomilu poreza na sve što im je omogućavalo kakav-takav život. Porez se, ostalo je zapamćeno, morao plaćati i na zrak koji se udiše jer je to bila sultanova svojina. I za zube kajmekana koje je trošio jedući meso, oteto od sirotinje. Umorni također i od sveprisutne sile koja ih je vukla na sud i za izmišljene prekršaje i ondje ih je uvijek stavljala u položaj neminovnih gubitnika ("Kadija te tuži, kadija te sudi!").

Početkom 18. stoljeća mijenja se životna slika našega kraja i ljudi u njemu. Travnik je postao vezirskim gradom, beznačajna kasaba postala je prijestolnicom bosanskog pašaluka, gdje je prisutnost sultanova namjesnika i zemaljskog upravitelja mogla kako-tako obuzdavati nasilje i držati pod nadzorom samovoljne lokalne spahije i gospodare. "Jer gdi je vezir stajo, tuđe je bolja sloboština bila za krstjaneh", svjedoči franjevački Ijetopisac fra Jako Baltić.

Godine 1744. imala je župa Lašva 16 sela, 291 kuću, 1454 odrasla vjernika i 910 djece. To su: Brajkovići, Pokrajčići, Jardo(l), Bučići, Polje, Gučani, Putićevo, Cojluk, Pećine, Vlahovići, Orašje i grad Travnik, zapravo Dolac, Hrvati su živjeli u selima i naseljima oko Travnika, od kojih se prvi počeo uzdizati Dolac, ranije zvan Ilovača, gdje su franjevci godine 1777. kupili zemljište od Bartula Gutića i "ondi", kako veli Baltić, "sebi načine poveliku kuću, da mognu noćivati; kad ih vezir zovne u Travnik, da se izbave gadnih Turskih Gostioničari (Hanovah)."

Zahvaljujući životnoj žilavosti i otpornosti naših ljudi na nevolje, prirodnim priraštajem, kao i doseljavanjem iz Dalmacije i zapadnih krajeva koje su pogodili glad i bolesti, hrvatski se živalj u našem kraju brojčano povećavao i to je zahtijevalo novu raspodjelbu crkvene administracije. Koncem 18. stoljeća dolaze franjevci u Dolac, a 1826. odvajanjem od Guče Gore osnivaju dolačku župu od koje se onda tijekom 19. stoljeća dijele sve druge: Ovčarevo (1832), Guča Gora (1840), Vitez i Jardol (1861), Bučići i Pećine (1856) i Travnik (1879). Od Guče Gore odvojili su se Brajkovići (1879), a Rankovići od Bučića (1937).

Jest, kao i prije, jednako romoni Lašva

Život se u našem kraju počeo snažnije stabilizirati polovicom 19. stoljeća kad se u Bosni snažno osjetio hropac "bolesnika na Bosporu" (turske države). Stizalo je ovamo sve više slobode, a s njome i kulture i prosvjete i gospodarske stabilnosti za ovaj svijet koji je, stoljećima upućen na sebe i na Boga, počeo stvarati pogodnije uvjete za život.

U Gučoj Gori je podignut samostan, najviše zauzimanjem biskupa fra Marijana Šunjića, najznačajnije ličnosti u povijesti našega kraja i jedne od najznačajnijih u povijesti Bosne, izgrađene su crkve: najprije u Docu (1854) a kasnije i u drugim župama. U Docu je koncem 18. stoljeća bilo pismenih ljudi, a prvu je školu otvorio Niko Božić u Bojni kod Travnika i u njoj poučavao djecu katoličkih roditelja. Zajedno s osnivanjem župe, otvara se u Docu i škola i time se udara temelj prosvjeti i obrazovanju.

Dolazak Austrije u Bosnu promjenio je krvnu sliku i našega kraja, probudio ga iz samrtnoga drijemeža u kojemu je proveo nekoliko dugih teških stoljeća. Ta politička "smjena straže" (Turska-Austrija) nad Bosnom ubrzala je životni ritam jer se kraj povezao sa svijetom željezničkom prugom, cestom i telegrafom, a godine 1882. počela je izgradnja nadbiskupskog sjemeništa u Travniku, glasovite "isusovčke gimnazije", dok su godinu dana kasnije iz Kreševa u Guču Goru došli đaci franjevačkog sjemeništa i ondje se školovali do 1900. godine.

Ono što smo preživjeli u dvadesetom stoljeću zabilježeno je u knjigama i u pamćenju. Nažalost, na koncu stoljeća kroz Travničko polje Lašva ne teče bistro kao nekoć, zamućena je ne samo industrijskim otpadom, nego i smećem koje je na njezinim obalama ostalo kao pogana posljedica besmislenog i ubilačkog nesporazuma ljudi koji su do juče: zajednički dijelili ovu zemlju i imali je dovoljno za život. Otrovni zral nepovjerenja, mržnje i neprijateljstva treba što prije sprati dok nas nije ugušio.

Da se vidi kako je Lašva naša zemlja s koje nas ne smiju protjerat ni takozvani "njihovi" ni takozvani "naši", neka se promisli o riječirm pok. fra Ljube Hrgića što ih je u svoj Dnevnik zabilježio u Vitezu i proljeće 1937. godine:

"Po grobljima mrtva mjesečina pada. Izlaze u skupinama, pc seljačkom običaju, na mirni put, seljaci koji davno pomriješe. Kako su it pokopali u bijelim košuljama i s krunicom u rukama, tako se pokojnic pomiču kroz ovu noć cestom, cestom vrlo poznatom... Išli su toliko putć na pazar u Travnik, išli su svečanim korakom u crkvu. Godinama godinama. Mjesečina ih pokriva u ovo rano proljeće, zovu ih uspomene života. Noć je... Ne raspoznaju se lica. Ne čuje njihova prekogrobm riječ, ne vidi se trag sablasnih stopa njihovih. Neki se rukama na ledinu naginju nad njive koje su oni obrađivali davno, davno, pipaju voćke št( su ih njihovi prsti kalemili... gledaju jesu li međe pomaknute promijenjene, jesu li od velikih njiva ostali mali okrajci. Idu... omjerajt koracima. Priroda ne opaža njihove prisutnosti... mjesečina nehajne sja...

Ti stari seljaci napokon podižu nejasne glave. Broje kuće. Devet novih. Kuće se bijele... Jest, kao i prije, jednako romoni Lašva."