Imajući kao upornu i polaznu točku zamolbu na XV. Općem kapitulu, od kojeg će Kongregacija povećati svoje granice i biti prisutna u zemljama istočne Europe, poziv za pomoć fra Stjepana Radića, iz Zenice, objelodanjen u članku časopisa Vita nova Novi život, kojim se moli mogućnost da španjolci pomognu gradnju doma za pomoć starim osobama, privukao je pozornost, a to uključuje i karizmu Kongregacije. K tomu, nudi se i mogućnost odgovoriti želji izraženoj na Općem kapitulu.

Sestre stupaju u kontakt s ravnateljicom časopisa Novi život koja ih upućuje autoru članka, novinaru Jorgeu Malgarejou (Horge Malgareho) koji ih rado povezuje s fra Stjepanom Radićem.

Na Općem savjetu, 9. svibnja 1996. godine, prihvatilo se da se taj projekt produži, nakon nekoliko razgovora i pisama, telefonskih poziva. Odlučeno je da putuju sestra Magdalena Sainz, kao generalna vikarica, i sestra Juana Cerdan Ruiz, dobrovoljke za osnivanje zajednice u Bosni. Sestre su na put krenule 13. lipnja 1996. godine, a franjevci su ih u Bosni lijepo primili.

U nekoliko dana svoga boravka sestre se pokušavaju informirati o situaciji u zemlji i njezinim potrebama te mogućnostima da tu Kongregacija osnuje svoju zajednicu kako bi pružila pomoć gradnjom doma za stare osobe i primanjem starih osoba. Jer, jedna od teškoća s kojima se susreću fratri u Bosni je što oni nemaju sredstava da se uhvate u koštac s troškovima gradnje domova za stare osobe. U Zenici sestre nalaze zemljište, od nekih 5.000 m2, u mjestu blizu opće bolnice, za gradnju doma za stare osobe, koji bi mogao primiti samo nekih 30 internih osoba, a time bi se sestre mogle posvetiti i patronažnome radu ili privremenom radu s osobama koje izlaze iz bolnice i koje nemaju nikog tko bi im pomogao.

Na svome proputovanju sestre su posjetile također, između ostalih, i Novu Bilu i ostale zapanjene kada su vidjele u Novoj Biloj župnu crkvu pretvorenu u bolnicu i da su vrlo oskudna sredstva koja imaju. župa je također franjevačka i vidjele su da su franjevci prepustili ne samo sve prostorije već i svoje vlastito obitavalište na korištenje u bolničke svrhe.

Na svome povratku iz Bosne sestre su komunicirale s Općim savjetom o svim tim potrebama i zajednica se odmah pokreće kako bi mogla postići sve što je u njezinoj moći. Pravi se propaganda koja se šalje zajedno s informativnim listom "Oca Kristofora" i na razini zajednice radi se na tomu da se nešto osigura. Od "Svetog Sebastijana od Kraljeva" dolazi novac za materijal za laboratorij, druge zajednice šalju hranu, lijekove, robu itd. I to prosljeđuju istoj zajednici ili osobama koje su upoznale potrebu, prema usmenoj i pismenoj propagandi sestara. Sva pomoć koja se pošalje kanalizira se preko delegacijskih misija čiji delegat je sestra Jose Caballero (Hose Kabaljero).

Slijedi Opći savjet, s uhodanim upravljanjima, kako bi osnovao zajednicu u Bosni. Odlučeno je da se sestre Juana Cerdan i Allende Santamaria (Aljende Santamarija) predlože za osnivanje prve zajednice u Bosni, koje, da bi ubrzale korake, čekaju u Rimu da prijeđu u Bosnu i premjeste se tamo. To čine 30. studenoga 1996. godine. Braća franjevci ih primaju u svoje vlastito obitavalište.

Početkom 1997. godine sestre prelaze živjeti u jednu jednostavnu iznajmljenu kuću da bi imale svoju neovisnost, što im također i Opći savjet savjetuje.

Gradnja doma za stare osobe u Novoj Biloj počinje u travnju 1998. godine. Na Gospu od Anđela (Porcijunkulu), 2. kolovoza 2000. godine, velikim zalaganjem svih otvoren je Dom za stare osobe "Otac Kristofor" u Novoj Biloj.

Danas Dom broji oko 80 starih i nemoćnih osoba kojima je pružena pomoć i oko 30 zaposlenika.